15/01/2025
Vuk je mali još. Često ume da naglasi kako on sme da jede gluten, onako dok sedimo negde i jedemo, bilo kući kod nas gde jedemo sve bez glutena ili negde van kuće kada je na stolu i hrana sa glutenom. Nekako me to strašno pogodi, ne znam da opišem osećaj. Ali, ne sviđa mi se.
Ponedeljak je veče, Vuk završava trening u bazenu i vozimo se u Petnicu, tamo je Lana u bazenu, moramo da je sačekamo da završi, pa kući, na večeru i spavanje. U Petnici imamo praksu, kad on završi svoj trening, on obavezno uđe na bazen i gleda Lanu. Mi roditelji odavno nemamo pristup, čekamo u svlačionicama. Tako i to veče. Na sekund sam se izgubio, tj, izašao napolje, da povučem dim iz elektronske cigarete. Zvoni telefon, gledam, nije mi jasno: zove me majka Lanine drugarice sa plivanja. Ulazim unutra, ona mi brzo govori da se Vuk udario u glavu, trčeći je izašao sa bazena i iskliznuo se na ivicu zida. Dolazim do njega, sav ubledeo, mazim ga, vidim čvorugu na čelu, odahnem jer nema rasekotine, ali plašim se. Da ne razmišljam ostatak noći, krenemo u urgentni odmah. Tamo smo dosta čekali, njih dvoje skoro pa zaspali. Još sat pa ponoć, dođe red i na njega, uradili RTG glave, sad čekamo rezultat.
U nekom trenutku, oni su pored aparata sa slatkišima. Čavrljaju nešto, zapitkuju. Ja odsutan. Onda će Vuk: Tata, jel možemo da dođemo jednom da ja ponesem moje pare i da kupim slatkiš bez glutena? Gledam ga, klimam glavom, opet odsutno, ali sada me pogodio, tamo gde sam najslabiji.
Evo dva dana je već prošlo, glava je ok mislim, u vrtić ne ide još, neka splasne otok. Prošlo 2 sata posle ponoći, u kući neka vrućina, ne spavam. Pišem dnevnik i beležim ovaj deo, hoću da ga sačuvam, da ga opet nekad mogu pročitati, da se mogu setiti. Iskreno, loše mi pamćenje, dnevnik mi pomaže da lepe i ružne stvari imam tu zauvek.