13/12/2023
Ako se možda pitate zašto se ova, a niti jedna druga vlast u Hrvatskoj ne može odreći nogometnih navijača (ili ako hoćete huligana), razlog je nevjerojatniji nego Vam se na prvu možda čini.
Nije to samo zato što su navijači ujedno i birači. To je sve točno, jesu oni i birači i nije im se lijepo zamjeriti.
Nije to ni zato što su navijači fizička sila vrijedna respekta, a tako nešto, kao što znamo, svaka vlast cijeni. Ako ste država (a i ako niste država), korisno je imati i batinaše, ne dao Bog da ti zatrebaju.
Ruku na srce, lijepa je legitimno izabrana predstavnička demokracija, ali ni fizička sila nije za baciti. Nekada je korisnija od legitimnost.
No, niti to ne odgovara na naše pitanje, jer birača i fizičke sile uvijek ima na bacanje.
Temeljni problem u Hrvatskoj zbog koje se niti jedna vlast u budućnosti neće moći odreći navijača, je što je ova naša država zapravo nastala na tribinama, a ne u nekakvom državnom saboru.
Okej, znam što ćete reći: formalno je država nastala u Saboru, nizom nekakvih političkih odluka, pa međunarodnim priznanjem, bla, bla, bla....ali motiv za te odluke rodio se negdje drugdje, da bi naposljetku završio državom.
Što želim reći? Želim reći da se sav predratni sadržaj političkog hrvatstva događa se samo na dva polja: u sferi jezika i u sferi sportskih natjecanja.
Jeste li ikad čuli neku priču o hrvatskom nacionalizmu u okviru SFRJ, a da se nije događala na ova dva fronta? Znamo odgovor: niste jer ih nije bilo.
Ne bismo puno pogriješili kad bi rekli da se sav hrvatski nacionalni pokret u Jugoslaviji svodio na: deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i na doživljaje na utakmicama Hajduka i Dinama i drugih hrvatskih klubova.
Hrvati kada su sanjali Hrvatsku, sanjali su je zbog jezika i sporta.
Dobro znamo da je hrvatski nacionalni pokret boljela ona stvar za ekonomiju.
Sada to zvuči dosta glupo i neozbiljno, ali zaista ne znamo niti za jednu priču da se ne tiče ove dvije stvari.
Sjetite se samo one Kolindine priče o jogurtu. To je bio pokušaj prebacivanja klasičnog zapleta o nezadovoljstvu Hrvata u Jugoslaviji s polja jezika i sporta na polje ekonomije, jer je razgovor vođen sa stranim novinarom koji ne bi razumio niti finese jezika, niti nesrazmjer titula osvojenih od strane srpskih klubova nad hrvatskim, pogotovo jer je to statistički nemoguće dokazati.
Ako ćemo iskreno, Hrvati su u SFRJ, u odnosu na broj stanovnika imali u okviru statističke pogreške očekivan broj titula u nogometu i košarci. Matematika je neumoljiva, ne zna ona da su Hrvati sportskiji narod od drugih.
Uostalom, u današnjoj Hrvatskoj je nesrazmjer daleko veći, pa se država zbog toga neće raspasti.
Ne želim ovdje trošiti riječi o uzrocima raspada SFRJ i nastanku Hrvatske. O tome postoji dovoljno literature.
Nas ovdje zanima kako su Hrvati opisivali svoje nezadovoljstvo u Jugoslaviji.
Razlozi nažalost nisu šaroliki.
Sve se svodi na -ije, -je, Dinamo i Hajduk.
Također, ponekad se uplete ona priča da su svi šefovi policijskih stanica u Hrvatskoj bili Srbi.
Zanimljivo, redovito se prešućuje da su šefovi republičke tajne službe bili Hrvati. Perković i Mustač, znate ih svi, dosta se o njima pisalo.
Redovito se prešućuje da je glavni državni intelektualac bio Miroslav Krleža, jebiga Hrvat.
Redovito se prešućuje dosta toga što bi išlo u korist teze da se nad Hrvatima nije vršila nikakva posebna represija koju nisu trpjeli i pripadnici drugih naroda u okviru SFRJ.
Što ne znači niti da je ta država bila pravedna, niti da je trebala opstati.
Hrvati uostalom nisu morali imati neki poseban razlog da bi željeli formirati vlastitu državu. Zašto onda trošimo riječi na objašnjenje nezadovoljstva?
Priče o našem nezadovoljstvu pričamo jedni drugima da se uvjerimo u njihovu istinitost, a ne potpunim strancima. Vidite li kako je Kolinda promijenila priču za stranog novinara? Svjesno ili nesvjesno, nije uopće bitno, ali znala je da s tom pričom koju pričamo jedni drugima, ne bi polučila uspjeh.
Možete li zamisliti da neki Hrvat uspješno uvjeri navijača Zvezde da mu je klub bio privilegiran u SFRJ? Naravno da ne možete. To je zato što mi u tim razgovorima iznosimo samo teze koje nama pašu, a druge prešućujemo. Srbi ionako imaju svoje teorije zavjere o neravnopravnosti u bivšoj državi, pa bi taj razgovor dobio neke sulude dimenzije istinitosti.
Shvatili ste, te priče nisu za pričati van AVNOJ-evskih granica Hrvatske. Njihova istinitost ima te domete.
Uostalom, zašto se stalno spominje riječ "pravo" na državu? Otkuda naša opsjednutost nekakvim vanjskim faktorom koji bi nam nešto trebao odobriti? To je kao da spominjete pravo da imate roštilj u vrtu. Ako imate uvjete, imat ćete luksuzni roštilj u svojem dvorištu, a ako nemate nećete. Ima još naroda na ovom svijetu koji nemaju državu. Imaju i oni "pravo" na državu, ali nemaju uvjete, jer najčešće na istom teritoriju ima još netko tko taj teritorij svojata.
Uopće ne postoji nekakav jasan kriterij tko bi trebao imati "pravo" na državu. Narodi osim toga, nisu više nositelji konstitutivnosti. To je pojam iz socijalizma. Atom od koje je građena država trebali bi biti građani koji su htjeli živjeti u zajednici jedni s drugima.
No tko je taj atom u našem slučaju? Tko je pojam kojeg se prisjećamo kad razmišljamo o ovim stvarima? Tko nam prvi pada na pamet?
U hrvatskom kolektivnom nesvjesnom taj je nulti građanin zapravo navijač, patriot, spreman se potući s nekim tko mu čini nepravdu.
Znate li za pojam balkanskog barbarogenija?
To je ideal modernog čovjeka kojeg je dvadesetih godina prošlog stoljeća promovirao časopis "Zenit" koji je izlazio u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Smatrali su da Europu treba vratiti u nevinije, anti-civilizirano stanje, a ta uloga prosvjetitelja čeka čovjeka s Balkana kao ideala neciviliziranosti. Neuki balkanski seljak čistija je i nevinija osoba od civiliziranog Europljanina.
Ta je simbolika vjerojatno nastala u vrijeme Otomanske vlasti u Srbiji kada je Srbin mogao samo biti neškolovan i priprost, a mrski turski osvajač je bio načitan...i pokvaren.
Na kraju krajeva, prosječni sudionik u 1. svjetskom ratu koji je stvorio modernu srpsku državu bio je neškolovani seljak.
To je nesumnjivo utjecalo na arhetip junaka u Srbiji. Četnici nisu u svim slučajevima morali biti bradati, u opancima, i voljeli jesti gibanicu, ali to jednostavno odgovara barbarogeniju.
S druge strane, prosječni Hrvat koji je sanjao Hrvatsku, bio je ili intelektualac, enciklopedist poput Tomislava Ladana, ili huligan s tribine u spitfire jakni, koji je potrebu za državom generirao frustracijom sa stanjem svojeg kluba na tablici i općenito nepravdom u sportu i društvu. Potonji je svakako bio bolji za stvaranje arhetipa čovjeka koji je želio ovu državu.
Svakako da ovu državu nije stvarao čovjek koji je bio nezadovoljan ponudom jogurta, već onaj koji je bio zabrinut "jogurt revolucijom" koja je nadirala.
Tu nalazimo i na moguću frojdovsku grešku u Kolindinoj izjavi. Jogurt nije slučajno odabran, ali ima drukčije značenje od onoga kojeg je autorica mislila da je poslala.
Hrvatska je tako bez sustavnog književnog pokušaja dobila svoj barbarogenij. Što nije čudno. Zenitizam je samo opisao arhetip koji je već vladao kolektivnim nesvjesnim. Naš je barbarogenij nezadovoljni navijač, strog ali pravedan. Nikada se ne ispričava za svoje propuste i uvijek je u pravu. Uredno je podšišan i umjereno nasilan.
I dalje se pitate zašto se Hrvatska dodvorava takvom čovjeku? Pa to je arhetipski Hrvat koji je želio ovu državu.
