30/05/2026
Dala sam otkaz bez rezervnog plana i nije mi to bio prvi put, mislim treći ili četvrti put.
Negdje kroz život gledajući ljude oko sebe, uvijek se vukao taj osjećaj "sigurnosti". Moraš znati što te čeka, moraš imati plan. A s druge strane kad pogledaš u one "velike primjere" uvijek vidiš jedan drugačiji šablon. Prije sljedećeg koraka morali su napraviti korak u nepoznato, nesigurno, često i nešto ludo.
Kad sam bila odgajateljica u Minhenu dala sam otkaz poslije porodiljnog. Bez sigurnog prihoda, jer koliko god bio siguran moj prihod ja sam poduzetnica i nikad ne znaš.
Ali kao ljudsko biće osjećaš. Osjećaš kad negdje ima nešto tvoje što možeš dati svijetu.
I taj osjećaj je bio glasniji od straha (svaki p**a). Ali većina ljudi pusti da strah nadvlada jer mozak ne voli nepoznato. Uvijek će birati poznato jer mu je tako lakše, ne riskira ništa. I to je upravo ono gdje jedni naprave skok u životu, a drugi ne vide te pobjede pa osuđuju pa kažu "lako njima iz tog i tog razloga."
Još u drevnim zakonima pisali su o tome da što čovjek nosi iznutra to gradi izvana. Što god osjećaš iznutra to se reflektira u tvom životu vani.
A ja sam iznutra osjećala da postoji više i vanjski život je počeo pratiti to. Nije odmah, nije baš bez straha. Ali počeo je.
Vjerujem da Bog komunicira kroz osjećaje, jer šta njega briga šta je logika, strah, pravila koja smo mi izmislili... već kroz onaj tihi unutarnji glas koji čuješ čak i kad sve ostalo govori suprotno. Jer taj glas nebi džabe bio tu, zar ne?
I jedna od najjačih misli koju sam nedavno pročitala je ova: "Ne pitaj što svijet treba. Pitaj što te čini živom. Jer to što te čini živom to je ono što svijet treba."
I svaki put kad sam dala otkaz i otišla bez rezervnog plana, za druge je to izgledalo nelogično. Ali za mene iznutra znala sam da će upaliti, i jest.
I nema veze s ušteđevinom, imaš para, nemaš para. Ima veze s onim što osjećaš da trebaš sljedeće napraviti. I napraviš to. Poduzmeš prvu, drugu, desetu akciju prema tome.
A ti, koji je osjećaj u tebi koji čekaš da postane glasniji od straha?